Fotografija: Josip Vučković
Objavljeni znanstveni radovi:
Kornelija Kuvač (2026), Simbolika apokalipse kao figuracija traume i dio antiratnog angažmana na primjerima hrvatskog romana XXI. stoljeća. U: Umjetnost riječi 70( 1): 1-26. Doi: 10.22210/ur.2025.070.1/01 (Poveznica)
Na temelju suvremenih interdisciplinarnih spoznaja o kulturološkom kodiranju afektivnosti i studija traume koje u književnosti (i umjetnosti općenito) propituju njezin utjecaj i značenje za pojedinca i kolektiv, u radu se istražuju postupci i strategije kojima dvoje hrvatskih romanopisaca XXI. stoljeća povezuju narativne i metaforičke konstrukte emocija s tvorbom antiratnog angažmana u reprezentaciji traume rata na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Metodološki temelj ovoga rada nalazi se u teoriji traume kao kulturalnog tropa K. Farrella i romanu traume M. Balaev. Hrvatska književnost poznaje bogatu tradiciju antiratne književnosti te je riječ o prepoznatljivom romanesknom žanru. U radu se analiziraju dva romana: "Živi i mrtvi" (2002) Josipa Mlakića i "Jom Kipur" (2014) Ivane Šojat Kuči s obzirom na ulogu apokaliptičkoga diskursa i simbolike apokalipse u reprezentaciji traume i tvorbi antiratnog angažmana. Apokaliptička simbolika razmatra se kao “posttraumatska figuracija nepodnošljivosti traume koja izmiče matrici potiskivanja” (Berger 1999), što sa studijom Philipa Smitha (2005) o “apokaliptičkom narativu” koji se konstruira u javnom diskursu uoči ratova i posreduje kulturom te potom pruža narativni i kulturni temelj za žrtvovanje ljudskih života čini drugi teorijski oslonac istraživanja. Osim što će se istražiti konstrukti afekata koje autori vezuju uz traumatsko iskustvo rata, cilj je otkriti funkciju apokaliptičke simbolike u reprezentaciji traume kao kulturalnog tropa i utvrditi jesu li autorova empatija i simbolizacija ratne traume doista privržene zadanim društvenim/političkim ciljevima te na kojim je sve razinama njezina reprezentacija povezana sa zadanostima antiratnog angažmana. U obama se romanima trauma reprezentira kao individualno i transgeneracijsko iskustvo u očitoj povezanosti s kulturalnim kodiranjem geografskog i povijesnog prostora. Služeći se apokaliptičkom simbolikom i žanrovskim obilježjima horora, oba teksta dekonstruiraju apokaliptički narativ javnoga diskursa subverzivno se postavljajući prema njegovim društvenim zadanostima i kulturalnom legitimiranju rata u okviru “velikih ratnih priča”.
Ključne riječi: apokalipsa, horor, antiratni hrvatski roman, Josip Mlakić, Ivana Šojat Kuči, roman traume, angažman
Kornelija Kuvač (2026), Intermedijalnost i naracija traume u romanima Daše Drndić Belladonna i April u Berlinu. U: SLAVIA časopis pro slovanskou filologii 95(1): 31-48. (Poveznica)
Romani Daše Drndić naglašeno su intertekstualni, intermedijalni i interdiskurzivni, obilježeni dokumentarnim elementima i zauzeti sadržajem pojedinačnih i kolektivnih trauma (Holokaust, totalitarni sustavi). Dio ovog sadržaja pripada prikazu emocija koje proizlaze iz konfrontacije suvremenih protagonista s posljedicama traumatičnih događaja iz kolektivne europske prošlosti. U odabranim romanima (Belladonna, April u Berlinu), istražuje se tekstualizacija emocija koje prate traumu. Prepoznaju se i opisuju učinci intermedijalnih intervencija na razini naracije o traumi, s naglaskom na interakciju fotografije i verbalnog izraza u književnom mediju, čime se ispituje semioza između vizualnog i verbalnog u prevladavanju neizrecivosti traume. Pomoću nekoliko primjera iz romana analiziraju se vrste pričanja priča pomoću fotografija prema tipologiji Ch. Schwanecke, a to su: narativna tematizacija fotografskih elemenata u priči; ikonička imitacija fotografije na diskurzivnoj razini narativa; medijska kombinacija definirana kao uključivanje fotografija u tekst i punktualno vizualno pripovijedanje prema definiciji M. Šuvakovića, kao i uloga diskontinuiteta (prostornog i vremenskog) u pripovijedanju fotografijama. Članak otkriva da je narativ traume podržan fotografijom, koja se može promatrati kao tekst i intenzivan senzorni fenomen, te da takva intermedijalna intervencija piscu pruža odgovarajući stilska oslonac u književnoj simbolizaciji društvene patnje i čitateljevom suočavanju s povijesnom traumom Holokausta, u prevladavanju neizrecivosti traume i u umjetničkom oblikovanju autorove angažiranosti i narativne empatije.
Nebojša Lujanović (2026), After the War, War: Post-Conflict Society and Trauma in Josip Mlakić’s Izgaranje. U: SLAVIA časopis pro slovanskou filologii 95(3): 297-310.
Rad istražuje kako rat i poratno razdoblje oblikuju identitet kroz uništavanje simboličkih struktura te kroz trajno narušavanje individualne sigurnosti i kohezije zajednice. U zbirci kratkih priča Izgaranje Josipa Mlakića, likovi ostaju vezani uz traumatična iskustva koja sprječavaju rekonstrukciju identiteta, dok repetitivni rituali i besmisleni postupci, proizašli iz fragmentacije i dezorijentiranosti nakon sukoba, dovode do stanja trajne krize bez mogućnosti oblikovanja novih obrazaca identiteta. Teorijski okvir utemeljen je na konstruktivističkom poimanju identiteta, čime se pokazuje kako rat proizvodi homogenizirane obrasce isključivanja, no Mlakićeve priče istovremeno razotkrivaju njihovu krhkost kroz transgresiju granica i destabilizaciju ratnih narativa. U postkonfliktnom kontekstu, identitet ostaje obilježen traumom, slomom ideoloških okvira i osjećajem praznine, pri čemu likovi ne uspijevaju uspostaviti stabilne temelje te klize prema samouništenju ili potpunoj nemogućnosti povratka u „normalan” život. Posljedično, trauma postaje jedini preostali sadržaj onoga što bi činilo njihov postkonfliktni identitet.
Ključne riječi: postkonfliktno društvo, rat, identitet, ideologija, trauma, sjećanje, kriza, bosanskohercegovačka književnost 21. stoljeća
Diplomski i završni radovi:
Lucija Krnić (2026), Trauma u reprezentaciji odnosa majki i kćeri u romanima hrvatske književnosti 19. stoljeća. Završni rad. Zadar: Sveučilište u Zadru. Datum obrane: 23. rujna 2026. (mentorica: prof. dr. sc. Kornelija Kuvač)
Ovaj je rad zamišljen kao komparativna analiza dvaju hrvatskih devetnaestoljetnih romana: Olga i Lina (1881.) Eugena Kumičića i Posljednji Stipančići (1899.) Vjenceslava Novaka. Cilj je prikazati specifične oblike trauma koje se manifestiraju unutar odnosa majki i kćeri u odabranim romanima. Okosnicu rada čini proučavanje pripovjednih i stilskih postupaka kojima su autori reprezentirali traumu. Analiza se oslanja na stručne teorijske definicije i tipologije različitih oblika traume uključujući kompleksnu, rodnu, socijalnu i transgeneracijsku traumu, traumu silovanja, induciranog pobačaja, traumu izdaje i oblike zlostavljanja. Polazeći od tipa majke fatalne žene kao sadističke zlostavljačice do pasivne majke kućnog anđela, istraženo je kako majke posreduju u razvoju, prenošenju ili internalizaciji traumatskih iskustava kćeri. Utvrđen je način na koji individualna trauma ženskih likova funkcionira kao preslika šire društvene traume. Na koncu je protumačeno kako autori kroz kontekst obiteljske patologije upućuju kritiku tadašnjeg društva.
Ključne riječi: trauma u književnosti, odnos majke i kćeri, realizam, Eugen Kumičić, Olga i Lina, Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići.
Helena Pirjak (2026), Trauma u konstrukciji lika fatalne žene u hrvatskom romanu 19. stoljeća. Završni rad. Zadar: Sveučilište u Zadru. Datum obrane: 23. rujna 2026. (mentorica: prof. dr. sc. Kornelija Kuvač)
U radu se analizira konstrukcija lika fatalne žene iz perspektive književne teorije traume na primjeru lika Laure iz romana U registraturi (1888.) Ante Kovačića. Cilj rada je istražiti na koje načine proživljena traumatska iskustva oblikuju i redefiniraju identitet prototipske fatalne žene te dekonsturirati tradicionalna poimanja njezina arhetipa u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Analiza se oslanja na teorijski okvir romana traume Michelle Balaev (2008), psihološke postavke Cathy Caruth (1996) te arhetipsku psihologiju. Okosnicu rada čini istraživanje geneze Laurine traume te načine na koji se proživljeno nasilje manifestira u njezinoj odrasloj dobi. U radu se također analizira uloga fizičkog i sociokulturnog prostora (grad, selo, šuma) kao aktivnog pokretača i oblikovatelja traumatskog iskustva. Na kraju je protumačena povezanost između traume i arhetipskih obrambenih mehanizama radi dubljeg razumijevanja obrazaca ponašanja fatalne žene te je ponuđena nova interpretativna perspektiva koja Lauru prikazuje kao tragičan produkt obiteljskog i društvenog nasilja.
Ključne riječi: arhetip fatalne žene, književna teorija traume, roman traume, Ante Kovačić, U registraturi, Laura, reorganizacija identiteta, prostor traume.
Laura Ivić (2026), Efekt gađenja i trauma seksualnosti u romanima Marine Šur Puhlovski. Diplomski rad. Zadar: Sveučilište u Zadru. Datum obrane: 1. lipnja 2026. (mentorica: prof. dr. sc. Kornelija Kuvač)
Ovaj se diplomski rad bavi proučavanjem odnosa afekta gađenja, traume seksualnosti te seksualne traume u romanesknom opusu Marine Šur Puhlovski. U istraživački korpus uključena su tri romana: Nesanica (2007), Ljubav (2010) i Zbogom, djevojčice (2020). U središtu analize nalazi se pozadinski okvir traume seksualnosti glavnog lika Sofije Kralj. Ta je trauma oblikovana međugeneracijskim prijenosom majčine traume silovanja, kao i rodno uvjetovanim obrascima u kojima je muškost negativno konotirana te konstruirana kao prijeteća. U takvom se kontekstu seksualnost promatra unutar okvira afekta gađenja i doživljava kao kontaminirajuća, nasilna i opasna. Rad analizira načine na koje se takvo negativno viđenje seksualnosti i seksualnog čina prenosi kao posljedica traumatskog iskustva. Posebna se pozornost posvećuje tjelesnim reakcijama kao ključnim manifestacijama traume. Teorijsko uporište rada temelji se na psihoanalitičkim pristupima Sigmunda Freuda i teorijskog okvira Cathy Caruth prema kojima se trauma ponavlja afektivnim i tjelesnim obrascima sve dok konačno ne bude osviještena. Na koncu je prikazan način na koji trauma seksualnosti, posredovana afektom gađenja, oblikuje seksualni identitet protagonistice.
Ključne riječi: trauma, trauma seksualnosti, seksualna trauma, međugeneracijska trauma, reprezentacija traume, afekt, gađenje, seksualnost, Marina Šur Puhlovski, Nesanica, Ljubav, Zbogom, djevojčice